jabudic
|
Eh, kod mene e to duga prica Jednog novembarskog jutra osvanem sa milion poziva sa nepoznatog broja, i ja sva onako naostrena, slabo spavala, vec spremna da ispitam situaciju, da vidim ko me je to uznemiravao, kad mi se ukoci telefon, i moram da izvadim bateriju, i naravno, izbrisu mi se svi pozivi... E, onda nastupa moja memorija, kucam ja broj po sjecanju, javi se momak, kaze nije on nikoga zvao, nema pojma o cemu se radi, a ja mu naravno ne vjerujem... Ne vjeruje ni on meni da me je neko zvao, nego misli da sam ja neka tamo iz Kotora, pa mi je to fora da mu se javim. Nista nije jasno ni meni ni njemu... I pocnemo da piskaramo tako bezveze, on se meni predstavi kao Nemanja, i dalje nevjerujuci da ja govorim istinu... I tako to krene, svakodnevno izrabljivanje telefona u 3 smjene... Nije se ni spavalo, ni jelo, ni pilo, samo pisalo... Posle nekih dva mjeseca dopisivanja, razmjenimo i slike... I to postom, kao nekada davno... Tih dana je postar bio najpozeljnija osoba u mojoj kuci I slike stigose, i mi se, bogami, zaljubismo u to parce papira, oboje smo spavali sa slikom ispod jastuka, a od ljubljenja su lica vec pocela da gube svoj oblik, samo su obrisi ostali, da se nasluti da je nekada tu bilo lice nekog covjeka, ili zene... Prolazi i ta prva zima, stize proljece, mi pisemo vec puna 4 mjeseca, ljubav cvjeta, kao i sve oko nas... Samo sto se mi jos nismo upoznali... E onda krece ugovaranje, ja necu da dodjem u Kotor, on ne moze da dodje u Niksic, i padne dogovor da se nadjemo na pola puta, u Podgorici... Ja stizem par minuta prije, sva uzbudjena gledam oko sebe, osjecam da je to susret mog zivota, da cu uskoro ispred sebe vidjeti ONOG pravog, koji ce sigurno predstavljati vazno poglavlje u mom zivotu, pa mozda i biti moj muz... Gledam oko sebe, svi mi lice na njega, molim Boga: "Joj, molim te, samo da nije ovaj ruzni..." I onda u masi vidim NJEGA... Joj, kako je bio lijep, najljepsi na svijetu.... Prilazi mi, i prolazi pored mene.... Ja vec zabrinuta, kad on staje 5-6 metara od mene, zvoni mi telefon, ja se javljam, okrecem u njegovom pravcu, on se nasmije i govori:"Hajde sad, kreni prema meni... " Zurim ja prema njemu, i nastupa onaj filmski zagrljaj... Cim sam ga zagrlila znala sam da je on taj... I tako, mi srecni i zaljubljeni, ali se posle nekih 6 mjeseci nad nasom srecom nadvio "crni oblak"... Dosao on kod mene, i kaze odlazi u Bg da studira... Za mene kraj svijeta... Kako da zivim bez njega? Nije mi na kraj pameti da mi mozemo ostati zajedno, da ce on meni ostati vjeran, da me nece zaboraviti kad ode tamo... Ali ne mogu da trazim od njega da se odrekne svoje buducnosti, pa i po cijenu ljubavi... Ode on... Ja ga ispratila, idem ulicom i placem kao budala, kao da je to kraj, i da se vise nikada vise necemo vidjeti... Ali dodje on posle 15ak dana kod mene, pa opet posle mjesec, pa ja kod njega svako malo na nedjelju dana... Joj, kako sam voljela taj "nas" studentski stan... Nista nam nije trebalo, jedno drugom smo bili dovoljni... On je i radio i ucio, nekad sam ga cekala sama po citav dan u sobi, ali mi nije smetalo, imali smo nase tople noci... A kad se vratim bilo mi je jako tesko bez njega, stalno sam ucila da skrenem misli sa njega... I tako prodjose 3 godine, javlja on da dolazi nazad u Budvu... Ja izvan sebe od srece... Bio mi je tako blizu, mogla sam da odem kod njega kad pozelim... I jednog vrelog ljetnjeg dana vratili se mi sa plaze, istusirali se, lezimo i pricamo... Pogledamo se i u istom trenutku kazemo:"Kako bi bilo fino da ovdje izmedju nas lezi jedna bebica..." Potrudili smo se da tog ljeta to i ostvarimo, u avgustu smo dobili potvrdu da ce bebica stvarno lezati sa nama u krevetu, a u novenbru smo se vjencali... Dalje je poznata prica.. Jako smo srecni, i cekamo drugu bebicu... Ponekad me nervira, ali ga volim najvise na svijetu, i jos uvjek sam zahvalna MOM DRUGU sto me je zvao sa sestrinog telefona i omogucio mi da upoznam ljubav svog zivota...
|