bebilule
|
Jutro mame, taman uz kaficu da napišem koju. Novi radni dan, nova nafaka. Pročitala sam sve još sinoć i baš me zateklo. Jako teška situacija. Meni isto ne bi bila opcija da odem bez njega. Ne znam Pari, ako si sigurna da je to bolje za njega, a ne možeš se dogovoriti, onda idi na sud. Kao što neko reče, kako se god situacija razvije, neko će patiti. Ne znam koliko planiraš da ostaneš tu, da li se za to vrijeme može nešto riješiti. Možda ti bivši i promijeni mišljenje, ne znam. Ja ga razumijem, daleko je to. U svakom slučaju, svašta se njemu desi u zadnje vrijeme, biće teško. Ali ja bih se tu zakucala dok ne riješim nešto, pa otišla ili ostala sama sa njima. To je, naravno, moje mišljenje. Što se tiče odlaska sa ovih prostora, uvijek sam za. Definitivno. Volim svoju zemlju, ustvari volim njenu prirodu, ljepotu, geografsku poziciju.... Ali ne volim sve ostalo. Ne mislim da su ljudi dobri, topli i srdačni. Na svakom koraku, od firme do prodavnice osjetim trulež i nezadovoljstvo. Nekako smo hermetički zatvoreni, puni predrasuda i isključivi. Brinem se kako će mi dijete odrastati i kako će ga oblikovati sredina. Ja živim u Bosni, dovoljno je reći da sam sa 12 godina bila suočena sa ratom i izbjeglištvom. Zapaljena kuća, tata na ratištu, mama sa dvoje djece po nekim tuđim kućama.... Kome to treba u srcu Evrope u 21. vijeku?! I opet nam neko drugi kriv, neko nam je namjestio sve to. A i dalje divlja nacionalizam u njegovom najgorem obliku. Znači, pored toga što se brinem za egzistenciju, brinem se i šta će biti u ovoj zemlji za 20 godina. Brinem se što djeci pune glavu glupostima, što su ljudi agresivni, što su nam djeca izložena svemu tome.... I ubijeđena sam u jedno, svugdje ima svega. Kao što se ja ovdje izolujem od truleži i biram sebi okruženje, tako bih isto činila bilo gdje na svijetu.
< Poruku je uredio bebilule -- 26.11.2018 8:43:45 >
|