buba123
|
pozdrav svima na forumu
odlucila sam da vam se pridruzim, nakon velikog istrazivanja po internetu, i pokusaja da pronadjem razlog zasto mi se sve ovo desava..
porodila sam se prije tri i po mjeseca, dobili smo preslatku curicu, ocijenjenu apgar 10..porodjaj kao porodjaj nije bio pretjerano tezak, ali oporavak mislim da jos uvijek traje..izgubila sam mnogo krvi na porodjaju, padala u nesvijest, primala krv i silne infuzije.. sa anemijom se mucim i dalje, koja mi je s pocetka izazivala i nikad do tada dozivljene glavobolje sa aurom, sto me je samo jos vise zabrinjavalo, a sada i aritmije i povremeno mantanje i nedostatak snage.. uz sve muke, izgubila sam mlijeko poslije 45 dana, kojeg inace i nije bilo previse..
uz sve to, cerkici je od rodjenja jedno oko blago ispupcenije od drugog, sto sam u pocetku pripisivala njenoj traumi tokom porodjaja, prolasku kroz kanal..medjutim, to se ni nakon dva mjeseca nije uklonilo, pa nas je pedijatrica uputila na pretrage kod ocnog.. posli smo privatno, uradili pregled, pri kojem sam se isplakala vise nego ikad u zivotu..iako sam imala mnogo stresnih dogadjaja u zivotu..beba je vristala, stavljali su joj svakakve kapi u oci, mjerili suznost trakicama..ma uzas.. ja sam preplakala kao i ona taj pregled..srecom, dr je kazala da je sa ocima sve u redu, ali da ocigledno postoji "nesto''sto gura oko naprijed..tada sam pocela blago da panicim..uputila nas je i na ultrazvuk oka, i to smo uradili, i na kraju smo upuceni na magnetnu, sto jos uvijek cekamo, zakazano nam je za mjesec dana tek..
uz sve to, dozivjela sam i panicni napad prije 2 nedelje, i od tada sam u konstantnoj ukocenosti, strahu..da se ne ponovi..sa strasnim bolovima u ledjima, ukocenoscu..toliko sam obuzeta svojim zdravstvenim stanjem, pogotovo poslednjih nedelju dana, kada me je i slomio virus ogromnom temperaturom, zbog kojeg sam i dalje malaksala i neraspolozena iako sam ispila svu terapiju.. da ne bude malo, cerkica u subotu zaradi temperaturu 38 sa 8, iako sam se bila nevoljno odvojila od nje da bi se njeno zarazivanje izbjeglo.. sa sve temperaturom mojom i njenom smo posli kod dr, koji je rekao da je i njoj virus.. i tamo sam se isplakala kao luda, osjetila sam se kao nikakva majka, i to u strahu da ne mogu da brinem o njoj uopste..da sam ja kriva sto je tako bolesna, ma uzasan osjecaj..hocu a nemam snage da joj pomognem.. ili ne umijem.. suprug je bio tu sve vrijeme, pomagao koliko je mogao..ali i kada je presvucena i najedena i kad smo joj snizili temperaturu, i napokon pocela malo da se smijesi, on je uz nju zaspao, a ja nisam mogla.. stalno neke misli kroz glavu, sto to radim pogresno..zasto ne umijem da podnesem to normalno kao on, pa bolesna je i ona i ja, pa sta? proci ce i to.. necemo dovijeka biti bolesne..ali i kada sebi to kazem, opet se osjetim bolesno, malaksalo, neraspolozeno, ma nikako..uz hipohondricne misli, na sta je sve virus mogao da djeluje, mozda nesto nije u redu..
uz sve to, s obzirom da je beba, nema razvijenu termoregulaciju dovoljno, primijetili smo da joj temperatura vise nije visoka, nego bas niska 35 sa 8, 9.. pa smo poceli da je utopljavamo vise..uglavnom sada se kao normalizovala, ali i dalje je pratimo.. ona pocinje da se smije ponovo, zasmijava i druge okolo, samo meni osmijeha na licu nema.. necu da kazem da ga nije bilo od kad sam se porodila, bilo ga je, ali se uvijek izgubi kad me nesto nasjekira..uglavnom zdravlje..strah da ne umijem da se nosim sa svim obavezama, da mi se nesto ne dogodi, pa da ne budem tu uz nju, da ispratim njeno odrastanje.. svasta mi se mota po glavi..kao da cekam da se nesto mnogo lose dogodi..ne znam kad bih se otarasila ovog straha i stezanja u grudima i ledjima..
da li ce se sve poboljsati ili pogorsati posle magnetnog snimanja.. da li cu ikada prestati da se osjecam ovako slabom i nejakom i neraspolozenom i usamljenom iako nisam sama..osjecam se kao da treba da puknem iznutra.. dok ovo kucam, placem, gorim iznutra, bebu nosi baka, i ne znajuci da dijelim sa vama ove mucne osjecaje..
sigurna sam da je ovo postporodjajna depresija, samo se nadam da cu nekako naci nacin da se izvucem iz toga..suprug vidi da nisam ista, zagrli me, poljubi, al ja prosto nemam volju ni za sta.. poceo je da me odmjenjuje i u kucnim poslovima..kako da nastavim, kako da vratim volju za sve, udaram u zid neki, da li sam u zatvoru same sebe..
pomozite mi nekim savjetom ako ga imate..i prije svega vam hvala sto ste bili strpljivi da sve ovo iscitate..
|
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Saznajte više.
Odštampaj
Jesi već smislila odgovor kako spermići dospeju u ženin stomak? 
A bebac, bebac je još mali... I on će biti sve zanimljiviji, i videćeš haosa kad počne da ciči za bratom, kad propuzi... Biće sve lepše. 
Ali osecaj je uzasan bio, takva neka tuga gadna...... Hvala Bogu, ni pre ni posle toga nije se ponovilo.. Ali sam osetila kako je kad ne vladas sa sobom. Jedino tih 8 dana ne bih pustila bebu bez mene to sam sigurna, u kakvom god stanju bila.... No, nema veze, to je sve proslo.... 
