minavb
|
POREMEĆAJI UZIMANJA HRANE I HRANJENJA U RANOM DJETINJSTVU Problemi s hranjenjem u ranoj dječjoj dobi svojom učestalošću i povezanošću s kasnijim razvojem dugotrajnih poremećaja hranjenja i poremećaja u ponašanju djeteta, te negativnim utjecanjem na interakcije u obitelji svakako zaslužuju pažnju kliničara. Nalazi istraživanja pokazuju da 25% djece normalnog razvoja i čak do 80% djece s teškoćama u razvoju težeg stupnja iskazuju probleme s hranjenjem (1-4). Ovi poremećaji obilježeni su dugotrajnošću i pokazuju sklonost ka kronicitetu, a poznat je i njihov potencijal nepovoljnog djelovanja na tjelesni i kognitivni razvoj djeteta Odbijanje hrane je ključni simptom nekoliko različitih poremećaja hranjenja u ranoj dječjoj dobi (20). Prikazat ćemo klasifikaciju poremećaja hranjenja koju predlažu Chatoor i suradnici jer nam se temeljem našeg kliničkog iskustva čini vrlo primjenjivom u praksi. Pošavši od vodećeg simptoma odbijanja hrane, a nastojeći uvesti red u sveopću zbrku u području dijagnostike poremećaja hranjenja u ranoj dječjoj dobi ovi autori opisuju tri bazična tipa poremećaja koji se prezentiraju nepredvidljivim odbijanjem hrane s zaostajanjem u rastu, odbijanjem specifičnihvrsta hrane i odbijanjem hrane temeljenim na strahu. Ističu da svaki od ta tri subtipa predstavljaju kvalitativno različit poremećaj hranjenja. Neophodno ih je razlikovati zbog njihove etiološke različitosti, specifičnostikliničkeslikeitipičnedobiu kojoj se pojavljuju, na osnovi čega zahtijevaju i različite pristupe u tretmanu
Nepredvidljivo odbijanje hrane - infantilna anoreksija Djeca s nepredvidljivim odbijanjem hrane ekstremno su nedosljedna u prihvaćanju hrane i dnevnom kalorijskom unosu. Roditelji navode da pokoji obrok dijete uzme bez ikakvih problema, ali mnogo češće nakon par zalogaja odbija dalje jesti. Odbijanje hrane započinje u dobi od 6 mjeseci do 3 godine, najčešće između 9 i 18 mjeseci za vrijeme prelaska na hranjenje žlicom i uvođenja samostalnog hranjenja. Dijete ne dobiva primjereno na težini. Krivulja rasta ne prati standarde. Od roditelja se dobivaju podaci da je čak i u prvim mjesecima života dijete pokazivalo veći interes za gledanje uokolo nego za hranjenje, uzimalo male količine mlijeka i zahtijevalo česta hranjenja. Mnogi roditelji se tuže da dijete ne pokazuje glad i da je više zainteresirano za istraživanje i igru nego za jelo. Oko prve godine, kada većina djece počinje pokazivati interes za aktivno sudjelovanje u hranjenju i samostalno hranjenje, ova djeca nakon svega par zalogaja odbijaju jelo čvrstim stiskanjem usta, izbacuju zalogaj, odguruju i bacaju pribor za jelo, pokušavaju izaći iz stolice za hranjenje, odlaze od stola. Roditelji postaju izrazito zabrinuti zbog djetetova slabog uzimanja hrane i rasta. Kako raste njihova zabrinutost češće pokušavaju nahraniti dijete, nude mu različite vrste hrane, ubacuju mu hranu usta "na prevaru" dok je zabavljeno nekom drugom aktivnošću, hrane ga dok spava, zastrašuju ili hrane "na silu". Nijedna od ovih metoda ne pokazuje se uspješnom na dulje vrijeme i djetetovo uzimanje hrane i napredovanje u tjelesnom rastu se ne poboljšava. Roditelji postaju frustrirani, anksiozni, iscrpljuju se fokusiranjem cjelokupne svakodnevne aktivnosti i brige oko djeteta na hranjenje Dijagnostički kriteriji za infantilnu anoreksiju su:
● odbijanje uzimanja primjerenih količina hrane u trajanju od najmanje 1 mjesec;
● javljanje odbijanja hrane događa se u razdoblju prelaska na hranjenje žlicom i na samostalno hranjenje, uobičajeno na uzrastu između 6 mjeseci i 3 godine;
● dijete ne izražava glad, pokazuje nedostatak interesa za hranu, ali iskazuje interes za istraživanje hrane i/ili interakcije s njom preko roditelja;
● pokazuje značajne simptome zaostatka u rastu;
● odbijanje hrane ne javlja se nakon nekog traumatskog događaja;
● odbijanje hrane nije povezano s podležećom bolešću (20, 24, 25).
Selektivno odbijanje hrane - senzorna averzija prema hrani Selektivno odbijanje hrane mala djeca iskazuju dosljednim odbijanjem uzimanja hrane specifičnogokusa,mirisailikonzistencije. Ovakva senzorna averzija prema određenoj hrani često postaje vidljiva kada se uvode u prehranu različite nove vrste namirnica novih okusa i konzistencije. Nije rijetka pojava, a javlja se različitim intenzitetom. Neka djeca odbijaju samo nekoliko vrsta hrane i roditelji tada ponudu prilagode bez ikakvih poteškoća. Druga djeca mogu odbijati većinu hrane i roditelj zbog velike zabrinutosti opetovanim neuspješnim pokušajima nastoji nahraniti dijete što dovodi do perzistiranja konflikataiobostranefrustracijeza vrijeme obroka. Averzivne reakcije djeteta iskazuju se od grimasiranja i stiskanja usta do ispljuvavanja zalogaja ili povraćanja. Nakon inicijalne averzivne reakcije dijete obično odbija jesti tu vrstu hrane. Neka djeca generaliziraju odbijanje s jedne vrste hrane na sve druge koje su izgledom ili mirisom slične (npr. odbija jesti sve zeleno). Ako se odbijanje proširi na cijelu skupinu namirnica (npr. meso, povrće ili voće) takva selekcija u prehrani može dovesti do nutricijskog deficita(proteina,vitamina,cinka,željeza, itd.) (10, 11, 20, 26, 27). Ako dijete odbija hranu koju treba žvakati može zaostati u oralno-motornom razvoju (20, 28). Dijagnoza poremećaja hranjenja djeteta postavlja se ako je prisutan nutricijski deficiti/ilioralno-motorno zaostajanje, a kod starije djece ukoliko selektivnost prehrane dovodi do socijalne anksioznosti i djetetova izbjegavanja socijalnih situacija u kojima se jede u društvu (20). Kod djece koja iskazuju senzornu averziju prema hrani česta je hipersenzitivnost i u drugim senzoričkim područjima. Često se saznaje da dijete postaje uznemireno ako treba hodati po travi ili pijesku, ne voli obući čarape, smetaju ga neke vrste tkanine, ne podnosi etikete na odjeći. Mnoga djeca pojačano su osjetljiva i na mirise i zvukove (20). Dijagnostički kriteriji za senzornu averziju prema hrani:
● odbijanje uzimanja hrane specifičnogokusa, teksture i/ili mirisa;
● pojava odbijanja hrane tijekom upoznavanja nove vrste hrane;
● jede bez poteškoće hranu koju preferira;
● ima specifičnenutricijskedeficitei/ilioralno-motoričko zaostajanje (20).
Genetska predispozicija kao i navike hranjenja u socijalnom okruženju mogu biti podležući čimbenici u javljanju i težini djetetova selektivnog odbijanja hrane (29, 30).
Odbijanje hrane zasnovano na strahu - posttraumatski poremećaj hranjenja Odbijanje hrane temeljeno na strahu javlja se kod djece koja postaju uplašena tijekom hranjenja i koja dosljedno odbijaju hranu određene konzistencije (kruta, kašasta, tekuća) u svim obrocima a u najtežim slučajevima odbijaju jesti uopće. Ovaj tip poremećaja hranjenja se pojavljuje nakon epizode davljenja ili težeg zagrcavanja. Također može slijediti nakon medicinskih intervencija kao npr. intubacija, uvođenje nazogastrične sonde, orofaringealna sukcija. Ovisno o načinu hranjenja koji je dijete asociralo s traumatskim događajem neka djeca odbiju krutu hranu ali nastavljaju piti ili obratno. Pribor za jelo (boca, tanjur i žlica) koji dijete podsjeća na traumatski događaj može kod njega uzrokovati jaku uznemirenost, manifestan strah. Opiru se hranjenju plačem, izvijanjem tijela, zatvaranjem usta. Ako im se zalogaj stavi u usta odbijaju žvakati i gutati. Pokušaju ispljunuti hranu, povraćaju ili spreme hranu u usta da bi je ispljunuli kasnije. Strah od uzimanje hrane izgleda potpuno zasjeni svjesnost osjećaja gladi i djeca koja odbijaju svu hranu, tekuću i krutu, zahtijevaju akutnu intervenciju da se prevenira dehidracija i izgladnjelost (20, 31). Dijagnostički kriteriji za posttraumatski poremećaj hranjenja:
● Odbijanje hrane slijedi nakon traumatskog događaja ili traumatskih intervencija u orofaringealnom području i gastrointestinalnom traktu (davljenje, teže povraćanje, uvođenje nazogastrične ili endotrahealne sonde, sukcija).
● Dosljedno odbijanje hranjenja manifestira se na jedan od sljedećih načina:
▪ odbija piti iz boce, ali prihvaća jesti na žlicu (iako odbija bocu dok je budno, može piti u snu;
▪ odbija krutu hranu, ali prihvaća hranjenje na bocu;
▪ odbija bilo kakvo hranjenje na usta.
● Situacije i predmeti koji dijete podsjećaju na traumatski događaj uzrokuju očiglednu uznemirenost djeteta:
▪ izrazito se uznemiri kada ga se stavi u poziciju za hranjenje;
▪ pokazuje intenzivan otpor kada vidi bocu, pribor za jelo, hranu;
▪ izrazito se odupire gutanju hrane stavljene u usta.
● Odbijanje hrane ima akutne ili dugoročne posljedice na djetetovu ishranjenost
< Poruku je uredio minavb -- 13.2.2012 12:21:37 >
_____________________________
Mina, persona non grata :)
Mišljenje je kao zadnjica - svako ga ima.I ne samo što ga ima, već ima i potrebu da skine gaće i drugima maše istim ispred nosa.
|
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Saznajte više.
Odštampaj
mozda samo gutljaj dva.. joj ne znam, stvarno nisam pametna, 
