Nakon 5 godina čekanja i dvije izgubljene trudnoće, 16 og juna prošle godine konačno sam postala mama! Na svijet je došao moj dugo očekivani Vasilije i mojoj sreći nije bilo kraja.
Tokom čitavog perioda trudnoće zamišljala sam kako će izgledati i željno čekala da ga privijem na grudi. Silno sam željela da ga dojim jer znam da je to najzdravije i za mamu i za bebu. Znam da je to najbolji put upoznavanja i zbližavanja. Bojala sam se da možda neću uspjeti jer moja mana nije imala kvalitetno mlijeko i nije mogla dojiti sestru i mene. Ali, hvala Bogu ja jesam!
Konačno sam dočekala momenat kada su mi ga stavili na grudi i naša avantura je krenula. Sve ono o čemu sam maštala bilo je tu, u jednom malom zamotuljku! Svi strahovi su nestali! Osjećala sam samo neizrecivu ljubav i snagu da uradim šta god treba, za njega. Uz pomoć divnih babica i negovateljica iz JZU Bolnice Nikšić vrlo brzo smo naučili "kako to ide". Nikada u životu nijesam osjetila ništa slično. Sama pomisao da je tu i da mu ja dajem život i snagu kroz mlijekom i je tjerala suze na oči. Suze sreće i suze zahvalnosti dragom Bogu sto mi je podario to maleno biće i sto mogu da ga dojim i osećam ga tako blizu kao dok je bio u stomaku i sluša kako moje srce kuca iznutra. Bila sam zadovoljna i ako mlijeka još nije bilo dovoljno, ali već treći -četvrti dan počelo je da nadolazi kako treba. Bebac je od početka nekako sam uspostavio ritam hranjenja na tri, četiri sata tako da nije bilo problema. Međutim, peti dan, dan kada smo konačno kretali kući, počeo je da odbija desnu dojku. Iz lijeve je sisao normalno iz desne uopšte. Sve sam pokušala, negovateljice su dolazile. Sve je bilo uzalud. Cimerka mi je na odlasku dala silikonsku bradavicu da ponesem kući, iako ja nijesam htjela da joj uzimam jer on nije htio ni na nju da sisa, ona mi je bukvalno na silu ubacila u kesu. I spasila me. Došli smo kući, sve isto. Već su počele da se stvaraju ploče, bol neizdrživ. Morala sam da izmuzam i privijam obloge od maslinovog ulja. Nakon dva dana mučenja, pokušala sam opet sa silikonskom i konačno je prihvatio! Mojoj sreći nije bilo kraja. Konačno je sve bilo u redu. Budio se svaka tri-četiri sata, nekad i na dva. Bila sam umorna, pospana, iscrpljena, ali kad god je dojio svaki umor me je prolazio. Gledaju i njega tako malog kako se trudi da vuče i kako mirno jede sac zadovoljan i tone u san. Ponekad i sa osmjehom. To su najdivniji i najbliskiji momenti između mame i bebe. Sada ima deset i po mjeseci i još uvjek doji sa istom ljubavlju iako jede sve ostalo. To su trenuci samo za nas dvoje, kad se čitav moj svijet ogleda u njegovim okicama dok me gleda sisajući.
Nastavićemo i dalje dok god budemo mogli da ovako uživamo jedno u drugome i stvaramo svoj čarobni svijet. Samo naš.
Svakoj mami preporučujem da se trudi i bude uporna i nikad ne odustaje od dojenja! Jer to je najljepši i najdublji osjećaj ljubavi između mame i bebe! Ljubavi i sigurnosti i neizrecive sreće!