Moja priča o dojenju

10.10.2017, najljepši ali najteži datum u mom životu. Rodila sam malog zdravog dječaka, nažalost prošla sam sa 17 konaca epizemitomije ali ništa nije moglo da zameni trenutak kada sam ga zagrlila. Došao je trenutak da ga stavim na dojku i uz uputstva babice počeo je da vuče. Međutim mlijeka nije bilo, plakao je, a ja sam vukla bradavice. Niko prije nije me uputio da moram da pripremam bradavice za mlijeko. Moj dječak je bio gladan. Nisam odustala, vukla sam ih, stiskala i počelo je mlijeko, nažalost tek drugog dana.... Uživala sam da ga gledam kako jede, izašli smo iz bolnice i naše druženje dojenjem se nastavilo, boljelo me je, suze su mi išle, kontrakcije materice tih trenutaka, konci, oči su mi bile crvene od suza ali nisam odustajala od dojenja. Stavljala sam ga na dojku i kada je htio i kada nije htio samo da bi mi mlijeko nadilazilo. Sve prepreke su za mene bile motivacija da se borim još više da moje dijete ima majčino mlijeko, zdrav obrok, da stvori otporan organizam, da jednostavno želim i znam ga mogu da ga dojim. Dani su mi prolazili u suzama ali nijednom nisam htjela da odustanem. To je posebna povezanost između majke i bebe, koliko god imale težak dan sve se zaboravi kada vidite te slatke male okice kako jedu. Dojila sam ga do trena kada sam morala da pijem tablete za ranu. Duša me je bolela sto sam morala prestati da ga dojim. Dok bih ga hranila adaptiranim mlijekom plakala sam, osjećala sam se krivom. Kada se završila terapija i prošlo određeno vrijeme htjela sam da se vratim dojenju ali više nije bilo mlijeka, ni kapi 😔. Uvjek ću pamtiti trenutke dojenja kao nešto najljepše, posebno, i ukoliko budem imala drugo dijete daću sve od sebe da ga što duže dojim, i poručila bih svi majkama da doje, jer to je najljepši trenutak sa bebom koji vam niko ne može oduzeti ili bilo čim zamijeniti, samo vas, vi i vaša beba 😊❤️