Ne volim bolnicu. Bolnički zidovi isparavaju tugom, zabrinutošću, uzdahom. Klonim je se. Ipak, trudnoća je donijela drugačiji pogled na ovu ustanovu. Neobično sam se radovala svakom pregledu, svakoj novoj informaciji koja je upotpunjavala sliku o tebi. Radovala sam se tvojim obrisima. Zanemarila sam apu hodnika i umorne uzdahe, nosila me misao o tebi, nama.

Vrtloge misli često ne mogu zaustaviti, nose me bure emocija i strahova, strepnji i treptanja. Razmišljala sam o tvojim veselim očima, mekim dlanovima, iskrenim osmijesima, tvom plaču, glasu; crtala sam te, sanjala. Odlučio si da svijet pozdraviš pozadinom, pa je doktor sjetno izjavio da ćeš biti rođen carskim rezom. Meni je bilo svejedno kako ćeš stići u moj zagrljaj, samo da stigneš već jednom. Ipak, vijest o carskom rezu donijela je nove strepnje. Jedan od bolničkih zidova ponosno je nosio sliku mame i bebe koja spokojno doji. Prva misao - Da li će laktacija biti uspostavljena, ipak se neću poroditi prirodno? Hoću li moći i ja tebe ovako da privijem na grudi i bezbrižna posmatram kako ploviš bijelim rijekama. Ispitivački sam posmatrala svoje grudi. Čitala o tome da se pojedinim ženama kolostrum pojavi i mjesec ili dva prije porođaja i iščekivala svakodnevno neku bijelu kap. Mislila sam, željela i vjerovala da će se najprirodnija stvar na svijetu desiti upravo tako, sasvim prirodno, i odlučila da se prepustim. Donijeli su te u bijelom, spremnog da osjetiš miris i toplinu tijela koje te nosilo devet mjeseci, da ga prigrliš i upoznaš ono što si zvukom opažao. Bojazan biva zamijenjena blaženošću. Konačno u mojim rukama, između srca i dlana. Već treći dan ja i ti uspijevamo da se povežemo bijelim nitima života. Srećna sam što život u život ulivam.

Moj život je napunio godinu dana, zdrava je i vesela beba. Samo je dojio pola godine a onda smo uveli i čvrstu hranu. Danas, baš kao i prvog dana, kad si me pogledao u oči, znam da se gledamo sa prave razdaljine, jer, Bog je učinio da novorođenče vidi toliko da prepoznaje majčino lice dok doji.