Eliksir života
Jutro je... Sunčevi zraci, topli kao sami život, probijaju se kroz prozorsko staklo milujući nježnu glavu moga sina.
Ušuškan je u mome naručju. Ne, ne spava... Sisa... Pomjera glavu u ritmu gutljaja. Njegove snene oči su poluzatvorene. Ručicom je obgrlio moju dojku i lagano pije mlijeko – eliksir života. Malene prstiće polako steže i opušta. O, ti maleni prstići, moji maleni prstići koje puno volim... Dojenje...Sada su to predivni trenutci, jer ima već pola godine. Gledajući ga dok sisa prisjetih se početka...
Prvi dani puni borbe... Pitanja koja su se množila u glavi punoj briga i strahova... Da li ću imati dovoljno mlijeka? Hoće li mlijeko biti dovoljno dobro za moga sina? Da li ću uspjeti? Onda, onda su počele da me bole grudi od velike količine mlijeka dok smo bili u porodilištu. Imala sam osjećaj da će pući svakog trenutka kao baloni prepuni vazduha. Mislila sam da će proći kada moja beba počne da sisa. I počeo je. Prvi podoj je bio nešto najljepše što sam doživjela poslije porođaja. Napetost se malo smanjila. Uslijedio je drugi šok na koji nisam bila spremna. Probadajuća bol u bradavicama dok je sisao, kao da hiljadu užarenih igala prolazi i izlazi iz mojih grudi. Oči su mi bile pune suza. Kanali su morali da se rašire kako bi pustili mlijeko, taj eliksir života, u malena usta mog milog, malog, nejakog sina kako bi smirio bolni stomačić i nastavio da raste... Pa sve one neprespavane noći koje sam, dojeći, presjedjela pored kreveta. Onda bih, iznemogla, legla sa bebom na grudima. U tim trenutcima sam se plašila da ću zaspati i u snu povrijediti sina. Ali, hvala dragom Bogu, nisam...
Pored svih tih muka, ragada na bradavicama, krvi i nesnosnog bola, baš nikad, ni u jednom jedinom trenutku nisam pomislila odustati od dojenja. Nisam htjela da moj sin odraste na vještačkim formulama bez majčine ljubavi, topline i nježnosti.
Znam da ni njemu nije bilo lako. On se prvi put susreo sa svim tim. Do skoro je svu hranu dobijao u mome stomaku gdje je bio siguran i zaštićen u potpunosti. Više nije bio u stomaku i morao se izboriti sa jakim mlazom mlijeka. Njegova malena usta nisu mogla savladati veliku količinu tako da je višak prosipao. Ali nije prestajao da sisa sve dok ne bi utolio glad i blaženo zaspao u mome naručju.
Veliku podršku u tim teškim danima dobila sam od moga muža. Od čovjeka kojeg volim svim srcem jer mi je pružio sve – bezuslovnu ljubav, veliko razumjevanje, vjernost, iskrenost, zajedništvo, našeg predivnog sina, život... On je svo vrijeme bio uz mene. Noćima se budio. Tješio me kad je boljelo. Bio rame za plakanje. Govorio da će biti lakše. Nije nam dao da odustanemo.
Nismo odustali. Savršenom vezom majke i bebe, satkanom od zlatnih, srebrnih i sjajnih niti praiskonske ljubavi, uspjeli smo.
Evo... Još sisa... Nije popio dovoljno eliksira. Uživam gledajući njegovo drago nježno lice. U jednom trenutku mrdne rukicom. Okrene se ka meni gledajući me pravo u oči. Tada mi uputi najljepši osmijeh pun ljubavi i zahvalnosti. Raznježim se i niz obraze mi krenu tople suze radosnice. Znam da sam u tom trenutku najsretnija mama na cijelome svijetu.
Zahvaljujem dragom Bogu što mi je podario najveći blagoslov - mog Pavla, mog sina. I hvala, jedno veliko hvala što imam dovoljno dragocjenog eliksira života.