Nijedna veza nije tako jaka kao ona između majke i djeteta. Još dok joj je u utrobi, majka osluškuje svoje čedo, priča mu i pjeva, ono upoznaje njen glas, ritam srca, obrise duše. Mnoge su pjesme ispjevane i priče ispričane u kojima se pominje majčino mlijeko kao lijek, kao i briga za sopstveni porod da ne ostane bez mlijeka. Takođe se nekada zaklinjalo majčinim mlijekom, tom životvornom magičnom tečnošću, koja nije samo hrana, nego i genetsko pamćenje roditeljke, napitak koji znači snagu, život, buduću povezanost sa onom koja je rodila i othranila.
Uvijek sam znala da ću dojiti svojiu djecu. Moja majka je dojila mene, braću i sestre, i nikako nisam dovodila u pitanje tu činjenicu.
Nakon prvog, jako teškog porođaja, jedini cilj mi je bio da što prije poteče mlijeko koje ću odnijeti svome sinu dok mi ne dozvole da ga donosu na podoj. Sreća je bila neizmjerna kada sam ugledala zlatne kapi hranljivog kolostruma, znala sam da je zdravo i poželjno da ga beba pije. Izmuzala sam ga u malu menzuru, i tražila sestre da daju mojoj bebi, uporno ponavljajući broj koji je na njegovoj ručici zakačen. Dan po dan, insistirala sam da ja dolazim u jaslice jer njega nisu donosili, sve do momenta kada je sam počeo da vuče tečnost koju sam čuvala i održalava samo zbog njega.
Ponos i sreća su bili neizmjerni kada mi je sestra rekla: ,,Majka, čestitam, vaš sin je posisao 50 ml!" Nisam znala šta to znači, ali sam shvatila da je uspjeh, a srce mi je jače kucalo kada bih čula točkove kolica na kojima su dovozili bebe na podoj. Moj sin se čuo sa pola hodnika, prepoznavala sam njegov glas i plač. Dojenje je djelovalo smirujuće i za mene i njega. On je napredovao, ja sam bila srećna što imam tu mogućnost da podarim ono što mu pripada.
U prvim danima sisao je na zahtijev. Ponekad je bilo naporno premostiiti noć, san bez kontinuiteta, ali sam znala da to nije mučenje već najbolje za moje dijete.
Nakon izvjesnog vremena sam se navikla, bilo mi je sasvim prirodno da ga podojim u javnosti. Sisao je dok nije napunio 14 mjeseci. Kada sam morala putovati zbog školovanja i posla, izmuzala sam u flašice da ima dovoljno dok se ne vratim. Pokušavala sam što duže da zadržim mlijeko jer sam znala da nam to svima mnogo znači.
Tako je i bilo: prehlada, nicanje zubića, putovanje: uvijek mu je hrana bila tu, spremna kada mu je potrebna, mlijeko prilagođeno samo njegovim potrebama.
Tako smo razvili čini mi se posebnu i neraskidivu vezu.
Drugog sina sam dojila skoro dvije godine. To mi je bilo još lakše jer sam znala kako sve funkcioniše. Nisam morala da razmišljam o dohrani, flašicama, lažama, suvišnim i ne baš malim troškovima. Djeca su porasla zdrava i jaka, nisu skloni prehladama, samostalni, a vjerujem da ta neraskidiva veza koja je stvorena izmeđi njih i mene postaje još jača.
Svaki put kada čitam o mladoj Gojkovici koja zidaru traži u očaju da ostavi na njenim dojkama otvore kako bi djeca mogla da doje dok ima mlijeka, strašna tuga me obuzme i suze se sliju niz lice. Slika majke Ilinke koja u očaju traži svoje čedo razdrljene košulje kako bi ga podojila jer misli da su ga ugradili u ćupriju zato što vila traži žrtvu, izaziva strah i jeziva osjećanja: majka okamenjena ne može svome djetetu pružiti ono što mu treba, nejakom i željnom ljubavi i pažnje.
Srećna sam i zahvalna što sam imala mogućnost da dojim svoje sinove. Uvijek savjetujem prijateljice da je to najbolji način ishrane za njihovu djecu. Uz malo truda i volje, priroda čini svoje nagrađujući i majku i dijete.