Prekosutra je bio termin mog poroda, prije mjesec dana sam izgubila svoju bebu. Na pragu ulaska u 9. mjesec. Srce je prestalo da kuca. Porodila sam se prirodnim putem, dobila bolove, porod je bio gotov za 20 minuta, nisu me sjekli, nisam ni popucala iako je prvi porodjaj. Sve je proteklo lako, beba je imala nešto više od 2 kg. Bar me tu bog poštedio. Dr mi je rekao da se posteljica nije razvijala, da je ostala veličine 22 nedjelje, a moja beba je umrla u 36. nedjelji. Ostaje pitanje zašto se to nije vidjelo na uz, da li se moglo spriječiti, poroditi me ranije, hiljadu pitanja, a odgovora nigdje, samo suze i bol, neopisiva. Krevetac koji sam mu spremila prazan je. Onaj tupi zvuk kada sam se porodila i kada su ga stavili u onu metalnu posudu nikad neću zaboraviti ni preboljeti. I da imam još petero djece ovo neću preboljeti nikad. Danas je mjesec dana od kako sam saznala da je moja beba umrla, a bol je samo veći. Da li ima iko slično iskustvo ovdje, čitala sam malo pa vidim da su uglavnom pobačaji u prvom trimestru trudnoće. Znam da je svakoj majci teško kad izgubi bebu, ali vjerujte mi, sve dok ne osjetite njihove male udarce u stomaku, sve dok ne operete i pripremite njihovu robicu i namjestite krevetić za njihov dolazak, bolje je ako već mora tako biti da bude odmah na početku. Nego 8 mjeseci sve ide kako treba, svi nalazi super, dr mi kaže školska trudnoća, sve idealno i onda za 5 minuta sve nestaje, bebe nema.
_____________________________
Jutros me probudilo sunce pa odlučih da ga unesem u svoj život, da obučem najljepšu stvar iz ormara, izađem, idem ulicama i dam malo sunca svojim osmjehom svakoj osobi koju sretnem!