Zlatna ribica
|
IZVORNA PORUKA: lu Dokaz ljubavi prema djetetu "Dao bih život za svoje dijete. To je vrhunski dokaz da volim svoje dijete više od sebe." Je li? Isti čovjek će u jednoj rečenici reći "Dao bih život za svog sina, ali zadavio bih ga golim rukama kad bi saznao da je peder!". Majka koja je spremna za svoje dijete otići u vatru i sama izgorjeti da ga spasi, istom će djetetu tisuće puta u "odgojne svrhe" reći: "Što si to napravio! Sad te mama više ne voli!" - i ostaviti zbunjeno dijete u tom uvjerenju. Zašto, ako vole svoje dijete? Roditelji vole misliti da vole svoje dijete. I na ovaj si način, spremnošću za žrtvovanje svog života, jednostavno dokazuju da je to istina. No ljubav prema djetetu dokazuje se na puno jednostavnijim, svakodnevnim stvarima. Razumijemo li svoje dijete? Poznajemo li ga dovoljno da znamo koje su njegove želje i potrebe i jesmo li spremni te njegove potrebe ispunjavati? Možemo li razlikovati njegove potrebe od svojih? Jesmo li u stanju biti sretni i tako mu vlastitim primjerom pokazati da je sreću u životu moguće naći? Na takvim stvarima roditelji padaju. A ne na davanju života za svoje dijete. Ako je to tako, ako davanje života za svoje dijete nije dokaz ljubavi prema njemu, kako to da su i oni koji ne vole svoje dijete spremni na samožrtvovanje do samouništenja? Odgovor je - zbog sebe. Njihova je vlastita slika o sebi kao dobrom roditelju toliko čvrsta i njima važna da im je nezamislivo da to ne učine. Kada ne bi spasili svoje dijete grižnja savjesti i samoosuđivanje stvarno bi bili nepodnošljivi. No ti osjećaji, ma koliko bili jaki, nisu ljubav prema djetetu. Za kraj još jedna moralna dilema: Recimo da ste roditelj dvoje djece koja nemaju drugog roditelja i da je jedno u životnoj opasnosti. Žrtvovanjem svog života spasiti ćete to dijete. Hoćete li svoje dvoje djece ostaviti bez roditelja ili ćete jednom djetetu osigurati da pokraj sebe ima barem jednog roditelja? Po mom misljenju, ovaj tekst banalizuje i pojednostavljuje stvar. Najpre, recenice koje su navedene kao primer se najcesce izgovaraju automatski, bez razmisljanja, i prosto su deo zargona koji se prenosi sa generacije na generaciju. Dacu sopstveni primer : uvek me nerviralo kad mi je majka pretila batinama (a nikad ih nije realizovala) ako necu da je poslusam, a sad primecujem isti obrazac ponasanja kod sebe, tj. da sam sklona da detetu pretim kaznom ako me ne slusa ( iako on jos uvek ne razume tu pretnju, ali ja sam se vec uvezbala verbalno), i to istim recenicama. Pri tom ne mislim ni sada a nisam mislila ni kao dete da mene majka nije volela kad mi je to govorila. Drugo, mislim da nijedan roditelj ( mislim na veci postotak roditelja, koji nisu napustili svoje dete, jer ove druge moramo izuzeti iz ovih situacija) u kriticnom trenutku kad bi, ne daj Boze nikome, doslo do toga da treba da bira izmedju svog ili detetovog zivota, ne bi razmisljao o tome da li treba da se zrtvuje za dete, da u tim trenucima ne bi imao ni vremena, ni emocije ni rezona da razmislja o tome, vec bi automatski spasavao detetov zivot, bez razmisljanja da li ce time ugroziti svoj. (Bar se nadam da je tako kod vecine roditelja.) Trece, ovo boldovano mi je krajnje ruzno, ne vezujem takve misli za roditelje, vise mi lici na popularnu psihologiju koja sve preispituje i izvrce samo da bi bilo drugacije. Po tome, radjamo decu da bismo se osecali bolje, da bismo sebi digli cenu u sopstvenim ocima. OK, slazem se, naizgled i ima poneki takav roditelj, ali sustinski, mislim da to sigurno nisu roditeljski motivi. Ljubav prema detetu je jednostavno nemerljiva i neizreciva.
_____________________________
Moj lavic 6.08.2008.g.
|