Anoniman
|
Evo ga:
Ima ta jedna hefta u godini kad mi se vrijeme fakat smuči. Ne zna više čovjek ni šta bi obuo, šta obukao. Krenem do grada, sunce usjalo, nako skoro pa prijatno poslije duge hladne zime i dok ja do grada, ono već kiša i snijeg zajedno (samo da se razumijemo, ne živim ja u New Yorku pa da put od kuće do grada traje po dana, nego u Srebreniku, stane to u svega 5-6 minuta) i dan mi se bukvalno smuči.
Po narodnom kalendaru (moj rahmetli djed je priznavao samo taj kalendar) Babine huke traju “od po devete do po desete”. Misli se na heftu u godini računajući od Božića, to bi bio otprilike 10. do 17. mart. “A ako ne oseferaju, mogu trajati i cijelu 11.” Mašala!
Za vrijeme Babinih huka, više puta se izmijeni sunce, kiša, snijeg, pa kiša i snijeg zajedno i tako po cijeli dan dok traju. Smiješno zvuči, ali dok napisah ovaj post, tri puta se smračilo kao u mezaru, i tri puta je zasijalo sunce.
Po narodnom predanju, Babine huke su dobile ime po nekoj babi, koja je nakon zime s prvim suncem potjerala ovce u planinu i sve usput govorila: do sad je bilo s Božijom pomoći, a sad može i bez njega. LM, to je vrhovnog matematičara plaho naljutilo i dok se baka popela na planinu, zapuhao vjetar, zavejao snijeg, tako da se baka i njeno nedužno stado smrzlo.
Kad smo već kod narodnih izreka i pričica, meni je puno draža ona o prvom kalendarskom danu zime.
Učili smo svi iz “poznavanja prirode i društva” da dan od prvog dana jeseni do prvog dana zime konstanto biva kraći, a da noć postaje duža, dok se ne desi ta noć 21.12. kada je noć u svome trajanju najduža. Poslije toga, po narodnoj priči, svaki dan se produži tačno za onoliko koliko horoz može s praga skočiti.
Izvor: avlija.eu
|
Jedva čekam da čujem...
Odštampaj
